Pozdrav svima,
ovo je stranica zamišljena kao zajednička stranica na kojoj će se dodavati nove objave, obavijesti i događanja i na kojoj će te se moći pridružiti diskusiji oko pojedinog predmeta i tema.
Tema – opraštanje –
Tijekom života mnogo je zamki postavljenih na našem putu, neke od njih samo preskočimo, neke nespretno zaobiđemo, dovoljno da bi se okrznuli o njih, u neke se opet upletemo toliko duboko da se dugo vadimo iz njih, ali postoje i one koje nas toliko jako rane i bol se ureže duboko u srce i toliko je jaka da nam ne dozvoljava da se izvučemo i idemo dalje. Te zamke su sastavljene od raznih situacija i ljudi koji nas pokušavaju omesti na našem putu, ponekad su toliko lijepo upakirane da im se ne može odoljeti.
Sve je to sastavni dio odrastanja, sazrijevanja i na kraju nas najviše nauči na poprilično bolan način. Što li se prilikom pada, kada smo ulovljeni i postanemo svjesni toga, što li se tada događa u nama? Odjednom ona predivna osoba, vedra, društvena, puna ljubavi, povlači se u sebe, kuje planove osvete, u njoj više nema ljubavi jer ne može nas nitko vrijeđati, povrijediti nama najdraže, uništiti vezu – brak, otuđiti nešto što je naše, oduzeti ono što mi volimo.
Da bi mogli krenuti dalje, vratiti nazad onu zadovoljnu i sretnu osobu, moramo oprostiti, oprostiti onome tko nas je povrijedio, potisnuti u zaborav situaciju u kojoj smo se našli. Moramo pogledati na sve iz drugog kuta. Prihvatiti to kao još jednu životnu lekciju, naučiti iz nje. To nipošto nije lako ali je jedino ispravno i oslobađa nas, kada se uspijemo vratiti na naš put tada budite svjesni da kročite putem ljubavi.
Najteže je oprostiti samom sebi, u tome nam pomažu vjera i ljubav. Njih njegujte te ih utisnite duboko u srce.
Tema – prihvaćanje različitosti –
Svi smo mi skloni osuđivanju, sigurno ste i vi okruženi osobama čije vam ponašanje, način razmišljanja, komunikacija, pogled na životni standard, životne vrijednosti … djeluju potpuno krivo i neshvatljivo. S takvim stavom se jednostavno ne možete složiti i nije vam prihvatljivo njihovo društvo ali iz određenih okolnosti stalno su tu negdje pored vas. Svi ih izbjegavaju, rugaju se, tračaju, osuđuju, oni se jednostavno ne uklapaju u društvo i sredinu u kojoj se nalazite. Prisjetite se sada koliko puta ste s nekim razgovarali o njima, možda čak u najboljoj namjeri, možda ste i pokušali razgovarati s njima želeći im ukazati na njihove pogreške u nadi da će vas shvatiti i promijeniti se, oni ostaju isti i idu dalje opet po svome.
Moramo prihvatiti činjenicu da smo različiti i da se ne trebamo slagati sa svima jer ima nas zbilja svakakvih, često bi nas druženje s takvim osobama moglo dovesti i u opasnost, pa kako onda biti u nekom suživotu s njima bez jasnog linča i osude?
Prihvaćanjem različitosti mi ne mijenjamo svoj stav niti mijenjamo sebe, mi time postajemo svjesni da je ta osoba takva upravo kako smo i mi takvi sa svim svojim manama i vrlinama i iako to ne znači da ćemo sada postati najbolji prijatelji u nama više nema poriva za osuđivanjem pošto smo izgradili sebe.
Svatko od nas ima samo ovaj jedan život, živimo ga za sebe i upravljamo njime, jer kakvi god drugi bili oni nam ga mogu narušiti ako im to dozvolimo razmišljanjem o njihovom životu i njima dok naš život u isto vrijeme prolazi.
Tema – povrh svega ljubav –
Biti dobra osoba u današnjem svijetu je poput kazne, osobe koje suosjećaju, osobe pune empatije, osobe koje pomažu drugima, primjećuju tuđe teškoće i potrebe, takve su osobe rijetke i ne rijetko ih ljudi iskorištavaju čak i žale pošto ne mogu shvatiti da njih usrećuje tuđa sreća, male stvari ogromnog značenja koje mnogi ne primijete. Pružena ruka često postaje nešto što je normalno i očekivano, štoviše vrlo brzo takva osoba postaje netko tko je dužan pomoći što nikako nije dobro ni za koju stranu.
Kada naiđu na osobni problem tada se uglavnom sami nose sa njime i vrlo teško im je shvatiti da nitko za njih nema sluha, da su sami, pošto oni na svijet gledaju iz drugog kuta. Takvi ljudi su biseri zemlje i tu su sa razlogom i ciljem iako toga često nisu ni svjesni.
Svi smo mi dobri, to nam je urođeno i čeznemo za time, ali svi mi imamo i onu drugu stranu koju mnogi radije prigrle.
Da bi mogli shvatiti što je to što vlada tim divnim dobrim ljudima i kako bi mogli vidjeti nalazimo li se i mi među njima moramo znati da je povrh svega ljubav, samo prava čista ljubav, nesebična i iskrena može pretvoriti ovaj svijet i nas same u predivno mjesto i dobre ljude.
Zato kad primijetimo dobru osobu budimo svjesni da ona nije slaba i blesava nego izrazito jaka osoba vođena božanskom ljubavi.
Tema – savjest –
Da li nas naša savjest može prevariti?
Savjest je naša crvena lampica koja se upali u kliznim situacijama, najčešće kada nam neka istina sugerira da ispravimo učinjenu laž ili nepravdu koju smo napravili svjesno ili ne.
Mnogo puta zanemarimo upozorenje koje nam odašilje naša savjest i najčešće to pokreće grijeh koji nam sjeda na dušu. Kako smo uspješno potisnuli sva upozorenja naše savjesti a posljedice nismo osjetili tada često srljamo dalje i polako tonemo sve dublje u grijeh koji postaje sve čvršći kamen koji pritišće našu dušu. Naša savjest je čuvarica naše duše.
Dakle kada smo već dovoljno izvježbali pobjedu nad našom savjesti postajemo robovi svoga ega, ona čista osoba, kreacija Božje savršenosti, gubi se pod težinom krivih riječi, djela, postupaka, ponekad se pod silinom svega lošega u sebi i sama naša savjest čini kao kamen spoticanja i nešto što nam ne pomaže jer izlazi iz nas samih takvih kakvi smo. Da li nas tada naša savjest može prevariti?
Ako smo se doveli u takvo stanje duha da nam se čini da nam više ništa ne može pomoći a željeli bi biti Božje savršenstvo kao nekad tada nas samo silan pad koji nas ruši i izaziva rušenje našega ega može vratiti u savršenstvo preko Boga koji je baš uvijek spreman prihvatiti našu ruku i ponovo nas podići samo ako mi to sami želimo.
Slušajmo uvijek, osluškujmo što nam naša savjest govori, ona nam je dana kao divan suputnik našem životu koji nas vodi miru i ljubavi. Ne zaboravimo nikada da baš svaka osoba ima dobrotu i Božju ljubav u sebi samo što su se mnogi izgubili i ne mogu ili je ne žele više vratiti.
Tema – snaga vjere
Razne religije kroz svoja djelovanja pomažu ljudima da kroz svoja životna putovanja pronađu svrhu i cilj življenja, oblikuju život kroz ljubav, brižnost prema drugima, da budu što bolji ljudi ustrajni u vjeri kroz spoznaju da nas na kraju života čeka nešto znatno bolje i da smrt nikako nije kraj, već početak sasvim drugačijeg, novoga života.
Čovjek je sklon mnoštvu predrasuda, polazeći iz svoga kuta gledišta i poznavanja svoje vjere, zatvara se prema njemu nepoznatom i neshvatljivom načinu vjerovanja pri čemu zaboravlja osnovu svake vjere i gubi čvrstinu u svojoj.
Trebalo bi biti otvoren prema svima polazeći od činjenice da je baš svaka osoba na svijetu s nama pod istim nebom sa svim pravima i Božanskom ljubavi jednakom našom i da su vjerske razlike uglavnom zbog različitih sredina i kultura iz kojih potječemo te nam naša vjera ne daje za pravo osude drugih ljudi samo zato što drugačije žive, izgledaju i imaju drugačiju vjeru.
Nipošto to ne znači da se trebamo odreći svoje vjere i usvojiti tuđu ali svakako bi trebali prihvatiti druge vjernike različitih vjera kao jednake nama. Ovdje naravno ne mislim na ekstreme koji čine zlo pod krinkom svoje vjere, mi imamo sposobnost razlučivanja dobra od zla. a zlo nikako ne ide uz nijednu vjeru pošto je vjera znak ljubavi i svega dobroga u nama.
Snaga vjere je ispit za svakoga vjernika. Zašto nam trebaju znanstveni i medicinski dokazi da bi vjerovali u određene nadnaravne situacije, čuda i ljude koji posjeduje razne darove širom svijeta? Koliko uistinu vjerujemo kada preispitujemo i tražimo dokaz u nečemu što nam Bog poklanja kao dar ili je ostavio kao dokaz svoje svemoći ili najbitnije postide li se ljudi kada shvate i dokažu da je nešto uistinu točno to ( tipa relikvija … ) unatoč svim prethodnim optužbama i svom skeptikom? Možemo li reći da u potpunosti vjerujemo da je baš uvijek Njegova ruka uz nas, da uz Njega možemo baš sve? Kad to možemo i znamo, tada smo spoznali snagu vjere.
Tema – zašto smo ne prihvaćeni
Slijediti Boga, svoju vjeru, pravo je svakog čovjeka, štoviše to je bitan dio osobnosti koji te izgrađuje na putu savršenstva, baš onakvog kakav si i stvoren – savršen. Tijekom odrastanja i sazrijevanja svojom slobodnom voljom biraš sam svoj put. Dakle ako si vjernik, kao takav čezneš čistoći i svetosti, tvoj put dobiva smisao tek kada se tvoje misli i djela pokreću ljubavlju. Kada na sve gledaš s pozitivne strane, kad izbjegavaš zlo i sve negativnosti oko sebe odbijaš prihvatiti, kada si uvijek tu za bližnjega i boli te tuđa patnja, kada si sazreo u dobru osobu čistog srca, tada primjećuješ kako zapravo nisi prihvaćen i da te ljudi teško slijede jer te smatraju drugačijim. Zašto je to tako?
Živimo u vrlo teškim vremenima, životne norme su potpuno okrenute, ljudi oko nas su robovi koji vuku nekim svojim idealima pri čemu gube svoju slobodu, neovisnost i sve to radi nedostatka ljubavi i vjere, gube smisao svog života i padaju sve dublje u jad, gorčinu u čemu lijek pronalaze u kojekakvim porocima i padaju u začaran krug koji ne pripada nama. Mi smo čista suprotnost svega toga i upravo zato smo ne prihvaćeni.
Dakle nameće se pitanje zar želimo biti? Zar nam je doista toliko bitno što će misliti o nama ljudi koji žive u svijetu tame i negativnosti?
Nemojmo dozvoliti sebi da nas povuku kako bi bili prihvaćeni, da ne bi izgubili svu milost, ljubav, mir, slobodu, sve što smo do sada sagradili u vjeri i ljubavi.
Tema – Istina
Vjerni prijatelj našeg ovozemaljskog putovanja uz ljubav, neizostavno je istina. Istina oslobađa; koliko smo samo puta to čuli a onda se ipak opet zapletemo nekom sitnom laži ili prešućivanjem istine koja sugovorniku potvrđuje kako je laž koju govori uredu i časkom nam u život uđu laž i prevare, spletke koje nas zarobe u vlastitom grijehu i udaljavaju od mira i Boga.
Prešutimo li istinu radi mira ili kako ne bi nekome njome naudili tada nismo učinili ništa iako bi možda time nekome i pomogli. Budimo svjesni da je istina jedini ispravni put, pa iako ponekad iznošenje istine bude nekome grubo i bolno u konačnici završava pozitivno i po tu osobu.
Istina nam čisti savjest i samo uz nju možemo uzdignute glave hodati svijetom bez ikakve bojazni pošto smo naoružani najsigurnijim oružjem istine i ljubavi koje nas sigurno vodi u vječnost.
Budimo iskreni, pozitivni, živimo u miru i zadovoljstvu vođeni istinom i ljubavlju.
Tema – Korizma u <3
Prihvatiti svoj križ znači koračati putem prema vječnosti uzdignute glave unatoč svoj težini križa koji nas pritišće.
Ovo korizmeno vrijeme pokušajmo otvoriti svoja srca gledajući našega Spasitelja, našeg Boga kako podnosi silne patnje, boli, izvrgnut ruglu mase koja ga je još prije koji dan slavila, ostavljen i otuđen prihvaća svoj križ – križ naših grijeha – noseći ga za nas, da nas otkupi za vječnost. Njegov put je put neopisive ljubavi za svaku osobu na svijetu koja je bila, koji jesmo i koja će biti na ovom zemaljskom putovanju.
Kroz sva vremena križevi su sastavni dio ljudskih života. Često pri samoj pomisli na bol i patnju naša prva reakcija je da ih pokušamo izbjeći, zaobići, pomesti pod tepih…. Rijetki od nas će ga prihvatiti otvorenog srca i predati u ruke našem Bogu kako bi ga zajedno sa njime prihvatili i podigli te krenuli onim istim Isusovim putem, putem ljubavi. Dragi čitatelju, ne boj se prihvatiti svoj križ, stavi to svoje breme, svoje strahove, svoje boli i nemoć pred lice našega Boga, u ruke Spasitelja u čvrstoj vjeri i vidjet ćeš koliko i kako će se sve početi rješavati nekako samo od sebe, tvoj križ postaje lakši, vjera sve dublja dok se Njegova veličina proslavlja kroz tebe. Raduj se svom križu, on je tvoja karta za vječnost.
Neka nam svima bude Blagoslovljeno ovo korizmeno vrijeme
Tema – COVID -19 – što smo naučili?
Kaže se : svako zlo za neko dobro, pa tako i ova pandemija koja nas je pokorila pokazuje nam i svoje dobre strane, dobili smo sa njom vrijeme u vremenu, vrijeme za svoje najbliže, vrijeme toliko silno potrebno ovom užurbanom svijetu, vrijeme za sve ono za što nikada nismo imali vremena, vrijeme za duhovni rast – rast u vjeri.
Uz bombardiranje raznih teorija zavjere, uz svakodnevno izvještavanje o opasnosti pandemije, uz strah za najbliže, uz potres koji nas je dodatno prodrmao kako bi nam život bio još nesigurniji i teži primijetila sam koliko smo se svi zapravo više zbližili, koliko je vidljiva poslušnost i odgovornost svakog ponaosob, koliko ljudi paze jedni na druge, kolika je požrtvovnost svih onih koji su radili sa oboljelima, koji su uskakali u pomoć sukladno svojem znanju i profesiji kako bi pomogli u opskrbi, u sanaciji grada, u održavanju reda, volonterima, sve u toliko izvanrednoj situaciji izlažući sebe i obitelji ugrozi za druge.
Moram se vratiti na potres u Zagrebu i svim okolnim mjestima – ne ponovilo se, dragi moji ne osuđujte ljude koji i danas reagiraju na svaki ružan zvuk što podsjeća na njega, koji reagiraju na svaku vrstu vibracije koju osjete. Morate znati da je to normalno i da ta trauma ne prestaje preko noći. Morate znati da vaš strah ne znači pomanjkanje vjere, potrebno je gledati naprijed i ne vračati se na taj dan, trebati će vremena da se strah umanji i nestane, to je dio procesa kojeg treba proći.
Mnoge su polemike bile oko održavanja misa, o kako se zlo brzo uvuče među nas, radi svojega stava i razmišljanja mnogi su osuđivali,( sada govorim o vjernicima ) mi smo navikli uvijek i u svemu vidjeti nekoga drugoga kao krivca umjesto da krenemo od samih sebe. Zapitajmo se prije nego upiremo prstom u nekoga kako se on osjeća i iz kojeg razloga nešto radi, pa i ako je to po našem mišljenju krivo to opet ostaje njegov grijeh, čemu onda osuda i trovanje sebe?
Ne dozvolite da iz ove situacije iziđemo poraženi, pokažimo koliko smo jači od svake nedaće. Ja sam u ovom razdoblju unatoč Koroni i potresu primijetila toliko puno dobroga, a vi?
Tema – Moć molitve i zašto nam molitve nisu uslišane?
O kad bi samo bili svjesni koliko je snažna moć molitve, iskrenog vapaja i predanja Bogu, sve one svoje najbolnije situacije koje nas toliko guše i bole.
Ponajprije moramo biti svjesni da baš svaka molitva ima svoj put do neba, svaka naša molitva Bogu je mila.
Kada molimo moramo biti svjesni da je to vrijeme naš intimni trenutak sa Bogom, vrijeme koje je samo naše, kada Mu prinosimo sve, svoje zahvale, molbe, kada Mu predajemo sve svoje patnje, boli, svoje voljene…
Kako bi naše molitve bile uslišane razmislimo kako ih i na koji način prikazujemo, budimo oprezni kada nešto tražimo, neka nas vodi misao da se obraćamo Njemu tražeći svoju volju a ne Njegovu misleći kako je to najispravnije dok pri tome Bogu upućujemo naredbe umjesto da ponizna srca tražimo Njegovu pomoć sigurni da će On za nas uvijek napraviti kako je naj bolje.
Da bi molitva mogla biti uslišana potrebno je znati točno što tražiš, moliti u poniznosti duha, obraćati se našem Bogu kao prijatelju pred kojim smo spremni razgolićiti svoj život, predati sve patnje i strahove, probleme što nas pritišću i biti sigurni u Njegovu apsolutnu vlast nad svime i volju da nam pomogne. Tada dolazimo do najbitnijeg dijela – Koliko Mu vjerujemo?
- Što god se od ovoga izostavi naša molitva nije potpuna. –
Naš Bog nas neizmjerno ljubi i želi nam pomoći, želi nas radosne, dopustimo Mu da nam pomogne.
Tema – Prva Božja zapovijed –Kome se klanjaš čovječe?
Smatramo se vjernicima, molimo, idemo na Svete mise, pomažemo potrebitima – divni smo, ljudi velikog srca. Zbilja i jesmo ali da li je to ono što naš Bog vidi kao dostatno? Da li ste se ikada zapitali kako nas Bog vidi? Znamo li mi što znači vjerovati našem Bogu, sa pouzdanjem Mu se predati?
Svjedoci smo vremena u kojem cijeli svijet pada na koljena, ponizno i poslušno slijedi svaku riječ moćnika, (pitamo li se tko nam to naređuje, govori?) dok svakim danom na nama se stežu sve jači okovi, zar smo mi to opet nečiji robovi? Što smo sve u stanju učiniti i dopustiti za lažnu slobodu i zemaljsku sigurnost? Hoćemo li i dušu prodati? Znam da sad vrištiš NEČEMO, siguran/na u to, ali ljubljeni čovječe ti već predao si se, zar ne osjećaš te okove? Ponovo ću pitati znamo li mi vjerovati?
Naš Bog je naš početak i kraj, beskrajna ljubav i milosrđe, u potpunosti Svet i dostatan za svaku našu potrebu, nosi nas na dlanu i štiti od svake opasnosti, znaš to ali ne znaš mu se predati jer predati Mu se znači vjerovati, biti siguran da baš ništa na ovome svijetu ne može biti bitnije, važnije, jače ni sigurnije od Boga u nama a tek tada smo slobodni.
Na kraju prisjetimo se 1. Božje zapovijedi i vratimo dušu u Njegove ruke da budemo sigurni i sretni vjernici svjesni da samo sa Njime imamo sigurno utočište sada i u vječnosti.
Tema – Božja prisutnost u nama
Pokušajmo se kroz ovaj članak odmaknuti od svega i svih, zaviriti u svoju nutrinu i poslušati što nam to naš Bog govori. Dobila sam neke smjernice koje bi rado podijelila s vama. U vremenu koje jest i koje tek slijedi pokušajte ih što češće primjenjivati kako bi vam kvaliteta života ostala dobra a duša sigurna, sačuvana od svih ugroza.
Dakle, kako možemo biti sigurni da unatoč problemu i situaciji koja nas pritišće nismo podlegli? Prvo i osnovno naš mir u nama – Božji Sveti mir. Kada se nalazimo pod pritiskom zlo traži pukotinu u nama kroz koju da uđe. Kada jednom uđe sve dublje rovari po nama kako bi unio u nas nemir, nesigurnost, pokušavajući nas poniziti ili podići naše JA što uvijek rezultira sve većim tjeskobama, svađama, sve većoj i dubljoj boli – sve većoj udaljenosti od Svetog mira u nama, našeg Boga. Dakle kad se nađemo u takvoj situaciji promislimo imamo li još Njegov mir u sebi, ako ZNAMO da će SVE BITI DOBRO, dobro je.
Kada se nađemo u situaciji da ne možemo pronaći MIR u sebi, tada se pod hitno treba vratiti i budite sigurni da nam zlo to neće tek tako dopustiti. Postoji tajna protiv koje zlo ne može, ne propustimo je iskoristiti. Zahvaljivanje! Zahvalimo Bogu na svemu dobrom što primjećujemo oko nas i u nama, neka to bude ono što doista mislimo i na čemu smo Mu silno zahvalni. Zahvaljujte koliko god je potrebno, nije bitno gdje ste i što vas okružuje, svoje misli usmjerite prema Bogu i zahvaljujte sve do časa kada ne osjetite da vas dotiče, oslobađa, tada će se vratiti i Božji mir u nama <3 Mala pripomoć onima što dublje zaglave – pokušajte početi sa zahvalom za novi dan, što ste se ustali, što možete vidjeti svoje najdraže oko vas, što je predivan dan ( sunčan, kišan , topao … sve dobro što primijetite ), što imate danas što pojesti, obući, krov nad glavom, što ste zdravi, što su vaši najdraži živi i zdravi … samo zahvaljujte sve dok ne osjetite Božju prisutnost u vama. Nadam se da ću uspjeti ovime nekome pomoći.
Božji Sveti mir i blagoslov ostao uvijek sa nama !
Tema – Ljubiti Boga kada nam je naj teže
Ljubiti Boga kada je teško, kada ne možeš vidjeti baš ništa dobro, kada ostaneš gol i bos, kada izgubiš najdraže, kada se osjećaš sam protiv svih, kada do tebe ne dopiru radosti. Kako tada možeš iskreno ljubiti?
Naša viđenja situacije u kojoj se nalazimo su uska, mi znamo samo ono što se dešava trenutno dok naš Bog znade mnogo više i već odavno ima pripremljen novi put za nas. Taj put nadilazi sva naša shvaćanja, razmišljanja. Odavno je On znao, poznavao situaciju u kojoj se nalazimo i pripremio nebrojeno mnogo darova kojima će nas podići, razvedriti kako bi s Duhom Svetim pronašli utjehu, daljnju snagu i smisao u životu. Potrebno Ga je samo slijediti, svjesni da je uz nas i da su baš svi Njegovi putovi za naš boljitak, rast u milosti, Njegovoj neizmjernoj ljubavi. Moramo biti svjesni da Božji plan za nas nikada nije da nas uništi, sasvim suprotno, On želi da nas uzdigne bliže sebi, iznad naših problema, da nas ojača, očvrsne u vjeri i Njegovoj ljubavi.
Nemojmo dakle popustiti očaju jer koliko god nam je sada teško to je neusporedivo s onim što je On pripremio za nas. Ako smo teško bolesni, na samrti – još smo tu i vjerujmo, predajmo Mu se svjesni koliko nas ljubi, svjesni da će našom smrću tek sve započeti s Njime u vječnosti.
Prepustimo se u ruke našeg vječnog Oca i budimo sigurni da nas On neće nikada napustiti. Obući će nas u još bolje ruho, predati nam na brigu druge – ranjivije, pokazati nam da nikada nismo ni bili sami jer je On baš uvijek uz nas i želi nas radosne, šaljući nam mnoge poticaje i darove da nas razvedri, ponovo podigne.
Budimo otvoreni i zahvalni jer kada nam je naj teže naš sam Bog nam je najbliže!
Tema – Da li smo oprostili, što zapravo znači oprostiti?
Koliko nam je puta naš Bog oprostio i prašta svaki put nanovo, dok se mi mučimo i kada bi željeli oprostiti ali ne možemo. Naravno naš Bog je prepun samilosti i ljubavi i na sve nas gleda jednako, svi smo mi Njegova djeca, i ti kao i osoba koja te je povrijedila. Kako mi reagiramo kada nas povrijedi naše dijete ili netko koga svim srcem ljubimo? Da li smo im spremni oprostiti? To naravno činimo iz ljubavi prema njima, jer ih volimo, isto kao što i Bog nama prašta iz ljubavi. Pa zašto nam je onda toliko teško oprostiti nekoj drugoj osobi, nerijetko i iz same obitelji?
Sada ću vam pokušati objasniti što nas to koči, kako trebamo reagirati i kako možemo biti sigurni da smo oprostili. Uzmimo za primjer obiteljsko nasilje, ubojstvo voljene vam osobe, nanesene vam nepravde što vas je dovela do ruba egzistencije … Dakle treba li žrtva nasilja oprostiti, može li se ubojstvo oprostiti, nepravda? Može i mora kako bi mogli i sami zadržati sveti Mir u srcima i smogli snage za dalje. “Ja to jednostavno ne mogu oprostiti.” najčešća je izjava svake duboko povrijeđene osobe.
Da bi mogli shvatiti kako oprostiti ponajprije moramo biti svjesni činjenice da oprostiti ne znači zaboraviti nepravdu i bol koja nam je nanesena, štoviše zlo i grijeh smo dužni osuditi, naučiti iz te situacije kako biti oprezniji… Dakle osoba koja nam je nanijela nepravdu je prepuna gorčine i zla koje osuđujemo i odbacujemo i to je u potpunosti ispravno i jako bitno. To što nam je učinila ne moramo zaboraviti. Kako toj osobi možemo oprostiti? Dakle osudili smo i ne prihvaćamo nanijeto nam zlo i nepravdu od te osobe. Nakon toga promislimo želimo li loše toj osobi, želimo li se osvetiti, mrzimo li je ili je samo želimo udaljiti od sebe u nadi da će je naš Bog spasiti od svog tog užasa i zla što nosi u sebi? Ako su vaši odgovori pozitivni o samoj toj osobi u skladu s ljubavi
– onda ste oprostili –
Božji blagoslov svima